Taking too long? Close loading screen.
ICC A. Janigro LOGO

Međunarodno violončelističko natjecanje
Antonio Janigro

<

Aktualna natjecanja

12. Međunarodno violončelističko natjecanje
Antonio Janigro
JUNIOR

 

25. siječnja – 1. veljače 2020.

7. Međunarodno violončelističko natjecanje
Antonio Janigro

 

1. veljače – 7. veljače 2020.

Antonio Janigro

(1918 – 1989)

Violončelist, dirigent i pedagog, jedan je od najvećih europskih glazbenika našeg doba. Školovao se na Konzervatoriju u Milanu te na Ecole Normale de Musique u Parizu. U vrijeme studija započeo je solističku karijeru koja ga vodi u mnoga svjetska glazbena središta, nastupa uz znamenite orkestre i dirigente, surađuje s pijanistima Carlom Zecchijem, Paulom Badurom-Skodom i Dinuom Lipattijem. Godine 1939. dolazi u Zagreb gdje niz godina djeluje kao profesor u Glazbenoj školi Beethoven, na Muzičkoj akademiji, vodi Komorni orkestar Radio-televizije Zagreb (današnje Hrvatske radiotelevizije) te utemeljuje ansambl Zagrebačkih solista. Nakon gotovo tri desetljeća provedenih u Hrvatskoj, odlazi u Milano gdje vodi Ansambl Angelicum, zatim je u Saarbrückenu na čelu Komornog radio-orkestra, dok u Düsseldorfu niz godina djeluje kao pedagog na Konzervatoriju Robert Schumann. Prisutan je i u Salzburgu gdje vodi ansambl Camerata Accademica, te drži majstorske tečajeve na Mozarteumu, u Portugalu, Velikoj Britaniji i Kanadi. U Torinu održava majstorski tečaj u okviru manifestacije Susreti s glazbom, pred kraj života djeluje u zakladi Romano Romani u Brescii. Golem je umjetnički doprinos Antonija Janigra hrvatskoj glazbi. Umjetnik istančana ukusa, veliki erudit, vrstan poznavatelj glazbene literature, violončelist prekrasna tona, raskošne interpretacije i briljantne tehnike, kao dirigent dao je ovoj sredini neprocjenjiv doprinos majstorskim stilskim tumačenjima. Kao komorni glazbenik sudjelovao je u legendarnom zagrebačkom glasovirskom triju Maček- Šulek-Janigro. Svojim pedagoškim znanjem odgojio je niz vrsnih glazbenika.

Da je mladi princ violoncella (kako ga je prozvala kritika već nakon prvih koncerata) izabrao i neki drugi grad za svoje sjedište, našao bi, naravno, dobro društvo i vjerne obožavatelje, ali nigdje kao u Zagrebu.

Antonio Janigro zaslužuje krupne riječi, priliči mu čak i parafraza one slavne izreke koju je Kennedy dao o Churchillu: “Nikada čovječanstvo nije toliko dugovalo jednom jedinom čovjeku.” Zaista, Hrvati su se do grla zadužili kod tog talijanskog glazbenika.
Došao je u Zagreb točno kada je počinjao Drugi svjetski rat. Imao je 21 godinu i dvije diplome u džepu: milanskog Konzervatorija i pariške Casals-Alexanianove Ecole Normale de Musique, a već je obavio i nekoliko svjetskih koncertantnih krstarenja. Trebala mu je neka mirna, neutralna luka iz koje bi mogao hitro isploviti čim zaraćeni svijet obnovi volju za muziciranjem. Kao što to obično biva, privremena se rješenja pokazuju najtrajnijima: Janigro je u Zagrebu ostao 30 godina. Preostalih 20 godina proveo je u europskim glazbenim centrima (Salzburg, Stuttgart i dr). Ojađen i ljut na Zagreb, umro je 1. svibnja 1989. godine u rodnom Milanu, kao u tuđini.

Više...

Da je mladi princ violoncella (kako ga je prozvala kritika već nakon prvih koncerata) izabrao i neki drugi grad za svoje sjedište, našao bi, naravno, dobro društvo i vjerne obožavatelje, ali nigdje kao u Zagrebu. Jer ovdje je glazbena elita upravo dovršila dugu i tešku bitku protiv romantičnog provincijalizma i malograđanskog diletantizma pa je svaki vojnik te pobjedničke čete još uvijek njegovao (nazovimo to tako) religiozno shvaćanje umjetnosti s pripadajućim asketskim zanosom. Zagrebački su glazbenici upravo pohlepno gutali sve što se na bilo koji način moglo saznati iz područja njihova interesa, violinist Šulek tako je, primjerice, kao samouk savršeno naučio arhitekturu simfonije i sve, ali baš sve tajne orkestralnog zvuka, pijanist Maček znao je o matematici i vještini kontrapunkta mnogo više nego što bi mogao primijeniti u svom sviranju, čak i da se opredijelio za orguljanje itd…itd.
Janigro u svom novom društvu nije imao konkurente, nego partnere u muziciranju i iznad svega učenju. Nije ga bilo sram uzimati satove kod starog profesora Humla, jer mu se učinilo da bi metodama tog utemeljitelja zagrebačke violinističke škole, mogao još više unaprijediti vlastitu tehniku vladanja gudalom. Kako se Zagreb nije mogao pohvaliti nekim viđenijim čelistom, on je predavao i učenicima-početnicima, ali je i sam odlučio kao početnik učiti – dirigiranje.
Ako uopće nešto vrijedi dihotomija apolinijsko-dionizijsko i ako se složimo da, primjerice, Rostropovič pripada dionizijskom tipu (zbog silne dramatičnosti glazbenih interpretacija, strastvene angažiranosti u društvenim događajima, faustovskim napetostima u duhovnom aktualitetu) onda je Janigro prototip apolinijskog. To ne treba nikome objašnjavati. Onome koji ga nije slušao uživo dovoljna je jedna njegova ploča da to shvati, osobito ako usput odmjerava njegovu fotografiju na ovitku. No, Janigro je i kao građanin, intelektualac, pedagog, Europejac, poslovni čovjek, pripadao Apolonovom plemenu, karakterizirala ga je jasnoća, trijeznost, razboritost, lucidnost. Malo je tko u poslijeratnoj Europi tako brzo i tako precizno predvidio što će se događati s glazbenim ukusom i koncertnim tržištem: da će doći u modu majstori baroka i da će niknuti bezbroj malih, ali savršeno preciznih, komornih sastava koji će razviti novu kulturu sviranja, ali i slušanja. Kako je on i hrvatski glazbenički mentalitet upoznao bolje nego bilo tko prije njega, odmah je prepoznao nevjerojatnu šansu za prvorazredne gudače, koji se (što zbog skučenih društvenih prilika, što zbog K.u.K duhovne skučenosti Humlove škole) nisu mogli uzdići do solističkog statusa, nego su se utapljali u anonimnost članstva orkestralnih ansambala. Izlaz za sve te talente bio je u paradoksalnom dijalektičkom skoku: ansambl solista. Virtuosi di Zagabria.
Ovaj tekst mora biti kratak. Točno ovoliko redaka. A priča je lijepa. Na ovim prostorima nikada nije bilo značajnijeg i ljepšeg pothvata. Doduše, nije tako lijepo završio. Ovaj tekst smo počeli citatom jednog legendarnog političara o drugom. Završimo s trećim:
De Gaulle je govorio: Tužno! Tužno kao veličina!

ZVONIMIR BERKOVIĆ (1928. – 2009.) – publicist, glazbeni i filmski kritičar, redatelj, scenarist, profesor )

UNISON COMPETITIONS

Međunarodno
violončelističko
natjecanje
Antonio Janigro

LOKACIJA

UNISON
Brozova 8a,
10000 Zagreb

KONTAKT

info@janigro-competition.org
(01) 3668 - 027